priče običnog čovjeka

priče,zabava,laž,istina,dosadno,zabavno,puno,malo,glupo,intelektualno,selo,grad,obrazovanje,informatika kompjuteri,programi,igre,mp3,muzika,priroda,grad,more,šuma,vrt,kriminalističke priče,erotske priče,informatika,poezija,kultura,humor,zezancije,sm

27.02.2012.

O BOGU

Kako je Bog stvoritelj svega, da bi se razumjelo Boga potrebno je znati ponešto o svemu. Nije moguće znati sve jer bi to bilo božanski, a to čovjeku nije dostupno. Čovjek treba težiti da zna dovoljno, a začuđujuće je da je dovoljno zapravo relativno malo, svima iole razumnima dostupno. U prvom redu potrebno je poznavati osnove matematike. Brojeve, razlomke, decimalne brojeve, te četiri osnovne računske radnje s njima: zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Potrebno je poznavati i postotke, a nije na odmet znati i kvadriranje i kubiranje brojeva, te izvlačenje kvadratnog korijena. Ne samo da je to korisno kad idemo u dućan ili računamo da li nam se isplati uzeti kredit, nego manje-više sve ostale nauke zahtijevaju nekakvo osnovno poznavanje matematike. No, ne plašite se - ve u svemu, to je zaista malo. Svatko tko završi osnovnu školu trebao bi znati znatno više. Na istoj razini potrebno je poznavati i ostale znanstvene discipline. Zemljopis, jer je Zemlja pozornica na kojoj se odvija igrokaz ljudske rase – da je Zemlja okrugla, kontinente i oceane, zemlje i mora, svjetske države i njihovo stanovništvo, koliko je gdje ljudi i čime se bave, klimu i prirodna bogatstva. Šira od zemljopisa je astronomija. I tu su potrebna samo elementarna znanja: Sunčev sustav, koliko je planeta u svemiru (bezbroj), kakve su udaljenosti među njima, kakvi su razmjeri veličina, kako zvijezde i planete nastaju i nestaju, elementarna znanja kako se kreću, kako nastaju dan i noć, što su sateliti i meteori, a usput je neizbježno saznati i kako su ljudi kroz povijest to spoznavali i kojih su se zabluda tim spoznajama oslobodili. Na povijest nije potrebno potrošiti mnogo vremena. Dovoljna je jedna knjiga koja dobro daje sliku protjecanja vremena i pruža sintetski pogled na razvoj čovječanstva na cijeloj planeti poput knjige Jareda Diamonda „Sva naša oružja“, da bi se moglo vrednovati što su primjena vatre, otkriće kotača i mehanički sat značili za razvoj civilizacije. Uz nju potrebna je neka općenita povijest svijeta koja navodi najznačajnije događaje i ličnosti da bi se znalo tko je Napoleon, što je Francuska ili Oktobarska revolucija, kad je bilo razdoblje geografskih otkrića, križarske ratove i inkviziciju, Prvi i drugi svjetski rat, industrijsku revoluciju... da čovjek ne blene kada mu se nešto spomene i da sve što čuje može smjestiti u odgovarajući kontekst. Od prirodnih znanosti potrebno je znati i osnove fizike, kemije i biologije. Znanje fizike također ne treba nadilaziti ono što se uči u osnovnoj školi, kao i znanje kemije. Kod kemije je posebno značajno da se dobro pozna i shvati Mendeljejev sistem elemenata, da se dobro razumije kako je sastavljena njegova tablica i na čemu se osniva, protone, neutrone i elektrone, atome i molekule, elemente i spojeve, da se sve to ne samo nabifla nego da se zaista razumije. Biologija je svima zanimljiva. Svi s uživanjem i lako uče o brojnim, zapravo bezbrojnim biljnim i životinjskim vrstama. Da bi se tu unijelo nekog reda potrebno ih je razvrstati od jednostavnijih do složenijih, vidjeti kako se od jedne do druge vrste razvijao sustav za hranjenje i kretanje, osjetilni i živčani sustav, kako se razvijao krvotok i sve one ostale osobine koje su pomagale vrstama da se sve savršenije prilagode okolini i okolnostima. Pri tome je nužno znati i ponešto o vrstama koje su iščeznule, što su fosili i najopćenitije o dinosaurusima. Sve zajedno to vodi do razumijevanja evolucije i zakonitosti po kojima se ona odvija. Sve nabrojano daje dobre, čvrste i dovoljne osnove za daljnja potrebna znanja, a ne nadilazi ono što bi prosječan učenik trebao savladati u osnovnoj školi, pri čemu se podrazumijeva da je pri tome naučio čitati i razumijevati pročitano. Kad mlado biće dovoljno stasa potrebno je savladati još nekoliko disciplina s kojima se djelomično može početi upoznavati već i ranije. U prvom redu tu je logika. Moju generaciju su u srednjoj školi podučavali logiku iz udžbenika Gaje Petrovića. To je odlična knjiga. Ne znam da li se i danas može nabaviti u novim izdanjima (to bi bilo vrlo korisno) ili ju je moguće nabaviti u antikvarijatima. Ako ne, mora da postoje druge slične knjige koje o istome govore. Tu ili takvu knjigu trebalo bi izučiti od korica do korica, savladati i usvojiti, te biti sposoban stalno primjenjivati. Govori o sudovima i zaključcima, o argumentima, činjenicama i kriterijima istinitosti, o valjanom i nevaljalom mišljenju, upozorava na pogreške u mišljenju, zablude i na najčešće zlorabljene pseudoargumente. Nužna je statistika, ali kao i kod matematike samo osnovi: razlikovanje osnovnog skupa, uzorka i pojedinačnog slučaja, razumijevanje očitovanja velikih brojeva, statističkih veličina, vjerojatnost i pouzdanost, nužnost i slučajnost... Pri tome je važnije razumijevanje suštine statistike od znanja izvođenja konkretnih statističkih metoda; za prosječnog čovjeka važno je znati interpretirati statističke rezultate, a kako se do njih došlo dovoljno je znati onoliko da bi ih se moglo razumjeti. Za razumijevanje Boga potrebno je znati i mnogo o čovjeku, o ljudima. Psihologija je nedvojbeno korisna: kako zamjećujemo svijet oko sebe, kako organiziramo zapažanja, kako razumijevamo zapaženo, ličnost i karakter... sve ono što se u moje vrijeme učilo u okviru srednjoškolske psihologije, ne više od toga. Na psihologiju se nadovezuje socijalna psihologija: javno mnijenje, primjeri i utjecaji, glasine i predrasude... – sve na razini osnovnih pojmova. Znanje o čovjeku i ljudima vodi prema znanju o društvu, a tu je nezaobilazna sociologija. Društvene organizacije, društvo i država, hijerarhija i društvene organizacije, vlast, moć i utjecaj, društvena inercija i napredovanje, razvoj porodica kroz stoljeća... Uz sociologiju potrebno je i nešto etnologije, da bismo vidjeli kako su ljudi u različitim okolnostima rješavali različite momente zajedničkog života: porodični odnosi, običaji i kultovi, odijevanje i ukrašavanje... Kad se govori o Bogu, potrebno je znati ponešto i o ostalim bogovima – osnove religijske kulture. Koje su najznačajnije svjetske religije? Koliko imaju sljedbenika? Koji su njihovi bogovi? Kako pojedine religije objašnjavaju postanak svemira, kakva je njihova kozmogonija? Kako su pojedine religije institucionalizirane, koja je njihova uloga u društvima u kojima prevladavaju? Kako se koja od njih odnosi prema zagrobnom životu? Koje su posljedice religijskih uvjerenja u svakodnevnom životu? Sve nabrojano zapravo nije mnogo. Ne nadilazi razinu solidnog srednjoškolskog znanja. To je zapravo ono što bi, pored korisnih vještina i navika poput redovne osobne higijene, poznavanje upotrebe kućanskih aparata, sposobnosti snalaženja u prometu i sličnoga, spadalo u osnove opće kulture suvremenog čovjeka. Jedino što je važno da se ta znanja zaista razumiju, a ne da se štreberski samo nauče napamet. Treba ih toliko usvojiti da se međusobno isprepletu, protkaju, stope u konzistentan svjetonazor. U protivnom postoji opasnost da čovjek postane ono čega se grozio Molliere tvrdeći da je učeni glupan najgori od svih glupana. Mozaična, nepovezana znanja ostavljaju prostor da se između njih ugnijezdi bilo kakva besmislica koja u konačnici može iskriviti opću sliku, a u mladosti se iskrivljena i lažna slika svijeta lakše usađuje nego što se kasnije ispravlja. Budalaštine prihvaćene u djetinjstvu često ne mogu do starosti izvjetriti. I najbolji operativni sistem ne može savršeno raditi ako se prilikom instaliranja istovremeno na čvrsti disk naseli neki virus. Kad smo savladali sve što je potrebno za razumijevanje Boga, to naprosto više nije ni problem ni poteškoća. U svemiru naprosto za njega više nema mjesta, niti bi on u svijetu i životu kakve znamo mogao imati ikakvu zadaću, koliko god je izvjesno da će njegova uloga biti značajna za još dugi niz generacija.

27.02.2012.

Navodno sam prevario ženu

Navodno sam prevario ženu. Ne mislim da sam je prevario – što bih je prevario? Naprosto se dogodilo, nisam ni mislio na nju, a ako sam je se na trenutak i prisjetio, u sljedećem je više nije bilo u mojim mislima kao da je nikada nije ni bilo. Ništa ja nemam protiv nje. Dapače, zaista volim svoju suprugu i dobar sam suprug, koliko je to moguće, ali naprosto se dogodilo, povuklo me, nisam ja ništa radio da bi to toga došlo, samo sam se prepustio i bilo je dobro – o, kako slatko! I to što je posrijedi bila njezina dugogodišnja dobra prijateljica nije imalo nikakve veze s njom, osim – naravno – da je bez nje ne bih ni upoznao. I kad je završilo, opet je sve bilo kao ranije, opet sam mislio na svoju suprugu i vrlo raspoložen se uputio kući, razdragan što ću je naći ondje. Dobro, putem sam svrnuo na jedno piće, da dođem sebi. Kad tamo, moj navodni prijatelj, dugogodišnji. Što da mu kažem osim da se pohvalim, onako muški? Rekoh – kako sam jebo! Pa kako? O, kako je bilo slatko! Pa koga? Nju. Tu i Tu! Da. Kako nju? Što da ne? Ona ti je prijateljica od žene! Nema veze s tim... Bio sam vrlo zadovoljan: ne samo da mi se neočekivano dogodilo, kao dar s neba, nego se još mogu nakon toga pohvaliti za šankom i uživati u prisjećanju. Nisam još ni stigao kući, a taj kreten je već zvao moju ženu telefonom i sve joj izbrbljao. Kad razmislim, godinama taj već snuje da joj se uvuče u gaćice, pa je nazvao da je tješi. Zašto bi je tješio? Pa zar ti ne znaš? Prevareni posljednji saznaju. Cijeli grad već zna, evo – maloprije mi je sam rekao... Hoda po gradu i hvališe se! Dođem kući, a ondje pakao i pokora! Kako si to mogao napraviti?! Što? – čudim se. Još se praviš blesav! Zaista nisam znao o čemu priča. Pa prevario si me s najboljom prijateljicom! Kako je moguće da to već zna?! Nije moguće. Ali zna! Drži se kao da je propast svijeta! Uostalom, nije istina ni da joj je to najbolja prijateljica, to joj je samo jedna od boljih prijateljica, odjednom je predstavlja kao najbolju samo da bi sve izgledalo još gore. I pričaš posvuda po gradu! Nije istina da pričam posvuda po gradu, rekao sam samo... Pas mu mater! To kako mi se supruga držala kad je saznala, to se ne može riječima opisati. Ni da sam nekoga ubio ne bi moglo biti gore. Kako da se ja pri tome držim? I meni je bilo grozno. Što mi je preostalo osim da mutavo stojim i klatim se ispred nje. Što god sam pokušao reći, samo je ispadalo još gore. A što je najgore, vratio sam s kući gladan razmišljajući o sarmi koja je ostala u hladnjaku od jučer, no da sam to spomenuo - eksplodirala bi. Iskreno, duboko sam požalio što uopće nisam mislio. Da sam pomislio da ću se naći u ovakvoj situaciji, nikada si ne bih dozvolio. Da sam znao što me čeka, nema toga čime bi me itko nagovorio. No kad dublje pomislim, da barem sebe ne zavaravam, uopće ne žalim zbog onoga što mi se dogodilo, to je bilo kratko, slatko i srcu drago, žalim zbog ovoga kako se žena nakon toga drži i ponaša. Zapravo, kad bi ona bila kao neki muški prijatelj kojemu se mogu povjeriti, pohvaliti, koji bi se mogao sa mnom radovati da mi je bilo lijepo – što bi moglo biti ljepše? Zašto mora sve primati tako tragično? Evo, sve mi je prisjelo. Ako joj je to utjeha, ako je to usrećuje – zaista mi je prisjelo. A zar nije moguće, u nekom drugom, boljem svijetu, da se nađemo svi četvero, pa nabije tko koga hoće, to jest – koji hoće da se nabiju, neka se nabiju, pa se svi raduju i da nema ovakvih scena, suza, očaja, svakih i svakojakih sranja? Zašto sam se našao upravo u ovom svijetu u kojem tako malo nedostaje da svi budemo sretni i zadovoljni, ali upravo to malo što nedostaje najveći je problem.

27.02.2012.

Dr. Franjo Tuđman

Dr. Franjo Tuđman, intelektualac, povjesničar, znanstvenik, akademik, širinom svojih vidika obuhvaćao je i onostrano, izrijekom - duhove. Posljednji odlomak njegove dnevničke zabilješke od srijede, 27. studenoga 1974, objavljen u prvom svesku „Osobnog dnevnika“ koji se ovih dana može kupiti na novinskim kioscima uzduž i poprijeko Lijepe naše, prepisujem: Arasu na spiritističkoj seansi duh preminulog prijatelja profesora prorekao da će u 1974. biti uhićen, osuđen na sedam godina i biti ubijen u prevratu, a duh Pere Pirkera da mu je rekao: ne treba reći hop prije nego se skoči!?! Iz zabilješke od utorka, 18. veljače 1975. godine, vidimo da je Davor Aras u zadarskom sudu osuđen na šest i pol godina zatvora kao osnivač i pripadnik ilegalne proustaške organizacije, na što dr. Tuđman mudro kima glavom: Tako se gotovo u potpunosti obistinilo proroštvo Arasova „duha“ da će dobiti sedam godina... Odgovarajuće svom određenju intelektualca, povjesničara i znanstvenika, budućeg akademika, dr. Franjo Tuđman je objektivno konstatirao da se proročanstvo „gotovo u potpunosti obistinilo“, dakle – nije se obistinilo, iz čega nije jasno da li je time iskazao kritički odmak prema njemu (na što možda ukazuje i ograda stavljanjem riječi „duh“ u navodnike, te završetak prvog citiranog odlomka uskličnikom-upitnikom-uskličnikom) ili je dr. Franjo Tuđman imao razumijevanja za duha jer, Bože moj, proročanstvo koje se „gotovo u potpunosti obistini“ zapravo je ostvareno, a ne možemo očekivati od duha da bude sasvim precizan. Doduše, možda bi upravo duh trebao biti savršeno precizan kad već raspolaže nadnaravnim moćima, ali tko smo mi da išta zamjeramo duhovima? Trebamo biti zahvalni da nam poručuju i ovoliko. Proroštvo duha Arasova prijatelja imalo je tim veću težinu što to nije bio bilo kakav duh, duh nekog neobrazovanog bedaka, nego duh profesora, ali u tome je možda uzrok njegove nepreciznosti. Profesori su rastreseni, nepraktična stvorenja, šest mjeseci više-manje ništa im ne znači. Dotični duh daleko je više promašio upozoravajući da će Aras biti ubijen u prevratu. Doduše, možda je pravodobno upozoreni Aras preduhitrio sudbinu zapalivši svijeće u Kamenitim vratima ili na neki drugi način, pa je završio kao zastupnik u prvom sazivu hrvatskog Sabora i još i danas uživa saborsku mirovinu. Završetak prvog citiranog odlomka uskličnikom-upitnikom-uskličnikom može se očitati kao ironijska distanca, ali i kao čuđenje pomiješano s oduševljenjem u omjeru jedan prema dva ili zapanjenost pomiješana s ushićenošću u istom omjeru. Ukoliko je ovo drugo, dirljivo je kako su disidenti opozionari i preko groba ostali u tijesnom kontaktu, tim više što se poruci Pere Pirkera, da „ne treba reći hop prije nego se skoči“ nema zamjerke, osim primjedbe da su je možda oni kojima je upućena krivo shvatili. Možda je Pero Pirker poručio „ne treba reći HOP prije nego se skoči“, a „HOP“ treba čitati kao skraćenicu za „Hrvatski oslobodilački pokret“, što je spiritistima i onima koji su pobožno dalje prenosili Pirkerovu poruku promaklo. Nedoumicu oko toga što je dr.Franjo Tuđman mislio bilježeći „iskustva“ s duhovima, kakav je bio njegov stav prema tome, donekle rješava zabilješka od ponedjeljka 3. lipnja 1974. (str.130): Razgovor o spiritističkoj seansi kod Vesne na kojoj se javio Staljinov duh, reče da je on bio despot ali da je zato kumir pravi hoštapler; predviđa prijelomna zbivanja zbog njegova odlaska u društvo svom ocu 20. rujna o. g.; preživjet će tko se zatekne kod kuće; najprije će biti rehabilitiran Hajduk, a Nelipčić tek 1977; Babonića će zadesiti smrt od nekog vojnika... … A onda smo razgovarali o nekim neobjašnjivim pojavama, napr. o mogućnosti saznanja kakva će spola biti djeca – pomoću obrtanja prstena što je provjereno na više desetaka slučajeva... Naravno da dr. Franjo Tuđman nije bilo tko. Njegovom društvu nisu se javljali aninimni duhovi povijesno irelevantnih klošara. Njima su se javljali Staljin, Napoleon, Aleksandar Veliki, Pero Pirker i duhovi takvog formata. U takvom se društvu dr. Franjo Tuđman kretao. Primao je poruke od najvećih. I premda su pojave poput mogućnosti saznanja spola nerođenog djeteta spadale u neobjašnjive, provjerene su na više desetaka slučajeva, a ista mogućnost pomoću ultrazvuka ostavljena je profanim osobama koje nemaju širinu da bi prihvatili onostano. Objavljivanje „Osobnog dnevnika“ prvog hrvatskog predsjednika samo će produbiti kontraverze koje već postoje oko njegova lika. Eto, iz samih citiranih odlomaka nije sasvim izvjesno da li su zabilježeni kao kuriozum nad kojim se treba zgražati ili kao dokaz pojave na koju treba računati. Utoliko je moguće da dr. Franjo Tuđman, intelektualac, povjesničar, znanstvenik i akademik objavljivanjem ovih dnevničkih zapisa postane idol i hrvatske alternativne scene, alternativaca svih vrsta, posebno spiritista, da će im postati miliji i draži, prisniji, više njihov, a da ga ostali smatraju naprosto budalom, kao što ga neki več smatraju takvim i bez informacija o njegovom odnosu prema prizivanju duhova. Tek teoretska mogućnost da se alternativci osvijeste vidjevši tko im je sve bio pristaša, pa da od svega toga bude barem neke koristi, nema praktičkih, realnih izgleda.

priče običnog čovjeka
<< 02/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
26272829